Dragi moji, oprostite na Heleninom samoubojstvu...
Ali morala ga je počiniti jer nisam imala više inspiracije za nju i izgubila sam bilježnicu sa postevima.
Neki će me ubiti zbog toga, već znam, ali nisam ja kriva. Ili pak jesam... Ma nema veze.
Bitno je to da ću početi drugu priču koja mi je pala napamet prije nekoliko minuta.
Barbara već zna o čem se radi, pa će biti lik moje nove priče, ali inače ih neću primati...
Adresa bloga vam je ova. KLIK
Čak sam, onima koji još nisu pročitali prijašnji post, ostavila. *smile*
Oprostite još jednom, ali stvarno.
I da... Sabrinu ću još uvijek nastaviti pisati.

Volim vas sve! :**

Helen i Will vozili su se već pola sata. Skoro cijelim putem su samo šutjeli. Nisu znali što reći jedno drugome. Nisu pričali jer im je bilo neugodno. Sramili su se, jednom riječju. Iako su bili ludo zaljubljeni jedno u drugo, na neki način su se bojali komunikacije jedno s drugim. Will je pogledao u Helen. Bila je mu je posebna večeras. Dvoumio se oko jednoga postupka cijeli dan otkako su se rastali. Nije znao njene osjećaje, ali joj više nije mogao tajiti.

-Koliko još imamo?- upitala je Helen gledajući kroz prozor. Will je vratio pogled na cestu.

-Još kojih 15 minuta.- slegnuo je ramenima. Helen ga je promatrala preko ramena. Bio joj je prelijep. Neopisivo je koliko je bila sretna što ga ima za prijatelja. Nikada nije ništa slično osjećala prema nekom, osim prema Johannesu. Ali ovo je bilo jače od toga. Nešto snažnije i puno, puno jače. Odmahnula je glavom te pogledala na sat. 20:45. „Konstantinopol“ je bio podosta udaljen od Helenine kuće. Kojih sat vremena, možda i više. Uzdahnula je. Odjednom joj je kroz misli prošla vrsta vizije.

***Flashback***
Vatra se širila po cijeloj kući. Svaki njen dio je bio pod plamenom. Vatrogasci su pokušavali ugasiti vatru, ali bezuspješno. Ona je svakim trenutkom bivala sve veća. Širila se takvom brzinom, da je ubrzo zahvatila i krov. Toj kući nije bilo spasa. A onda se odnekud začuo vrisak. 15-godišnja djevojka bila je zarobljena na krovu. Nakon nekoliko trenutaka, vatra je progutala sve. Uspjeli su ugasiti vatru, ali djevojčinu tijelu nije bilo traga. Nikada nije nađeno, a ni pokopano. Vatra ga je progutala
***End of flashback***

Helen se trgnula. Njeno disanje joj se ubrzalo i počela se znojiti. Will je malo gledao na cestu, a malo prema Helen. Bio je zabrinut jer nije znao što joj je.

-Jesi li dobro?- upitao je podosta zabrinutim glasom. Klimnula je glavom te obrisala znoj sa čela. Svakakva su joj se pitanja nalazila u glavi. Što je ta vizija trebala značiti? Hoće li se išta slično dogoditi? Puno pitanja, a malo odgovora. Will je nastavio voziti prema „Konstantinopolu“. Još uvijek je bio zabrinut, pogotovo jer mu nije htjela ništa reći. A tada su oboje ugledali svijetlo na kraju ulice. Svijetlo koje je obasjavalo taj dio ceste. Približavali su se njemu. Kada je Will ugledao obris duha, izgubio je kontrolu nad autom. Zabili su se u ogradu ceste. Ubrzo nakon toga, začula su se kola hitne pomoći.

***

Helen je ležala u bolničkom krevetu. Svom srećom, oboje su pridobili lakše ozljede, iako je Helen imala slomljenu ruku i nekoliko šavova. Probudila se. Kada je otvorila oči, ugledala je Willa kako spava na stolici pored njezina kreveta. To joj je puno značilo. Proučavala ga je. Imao je samo pokoji ožiljak na čelu i gležanj ruke omotan zavojem. Malo je maknula pogled s njega i proučila sobu. Bijeli zidovi su se savršeno uklapali sa plavim namještajem. Ormari su stajali skroz do zida, a u sobi su još bila tri kreveta, koje su dijelili mali ormarići. Jedan bijeli prozor nalazio se na kraju sobe. U tom trenutku, Will se također probudio. Nasmiješio se kada je vidio Helen budnu.

-Hej!- rekao je protežući se. Helen se nasmijala.

-Hej, Will!- zijevnula je –Ovaj…otkad smo mi ovdje?- upitala je odmah. Slegnuo je ramenima.

-Cijelu noć, valjda.- uhvatio ju je za ruku i pogledao prema prozoru. Vjetar je puhao. Vidjelo se to na granama koje su se njihale.

-A… što je bilo ono? Zbog toga smo ovdje, zar ne?- rekla je Helen gledajući u njega. Will je klimnuo glavom.

-To je bio duh,- rekao je izravno te nastavio –duh moje bivše djevojke.- Heleni su prošli trnci tijelom. Njegove djevojke? Ovo joj je postajalo sve čudnije. Will je zapazio kakvu je boju pridobilo Helenino lice, pa je rukom prešao preko njega.

-Ali kako? Kako je to moguće? Zar ona nije živa?- upitala je gledajući ravno u njega.

-Ne, nije živa. Stradala je u nesreći.- uzdahnuo je –No, ispričat ću ti cijelu priču. Tiffani je bila sasvim obična cura u koju sam se zaljubio kada sam imao 14 godina. U početku nije ni marila za mene, ali pošto sam se družio sa njezinim bratom Robertom, stvari su se počele mijenjati. Ja i ona smo počeli komunicirati, izlaziti i družiti se zajedno. Ali, jednoga dana je u njihovoj kući buknuo požar. Progutao je cijelu kuću, ali i nju. Kažu da njeno tijelo nikada nije nađeno i pokopano.- na tu se rečenicu Helen stresla –Njen duh, vjerojatno hoda ovim ulicama grada.- dovršio je svoj govor duboko uzdahnuvši.

-Ja, ja… nemam riječi. Ne znam trebam li biti prestrašena, samo malo potresena ili nešto drugo.- Will joj je jače stisnuo ruku. Pogledao ju je duboko u oči. Odlučio joj je priznati svoje osjećaje.

-Helen, ne želim sada pričati o tome. Moram te, odnosno želim te nešto pitati.- za Willa je ovo bilo pitanje života i smrti. Ma da nije bilo nešto važno u tome svemu, za njega je to značilo tako. Helen mu je uputila upitan pogled, koji je također bio i znatiželjan.

-Helen…- ušutio je na trenutak i pogledao u pod –Želiš li biti moja djevojka?- ponovo je pogledao u nju. Bila je zbunjena, ali u isto vrijeme i sretna. Upravo je saznala da i on nju voli.

-Am… da.- odgovorila je sramežljivo Will se nasmijao. Lagano je spustio glavu do njene. Pomalo su oklijevali za poljubac, ali je onda spustio glavu skroz i spojio svoje usne sa njenima. Nježni i polagani poljupci su se redali jedan za drugim. Will je malo odmaknuo glavu od Helenine. Oboje su još uvijek bili nasmiješeni.

-Volim te!- šapnuo joj je te ju opet poljubio. Helenini poljupci su govorili isto. Ostali su u tom položaju još neko vrijeme, a onda je Helen zaspala sa svojom rukom u Willovoj.